Skoro je sigurno da federalni ministar obrane, Mijo Anić, nije mogao ni pretpostaviti koliko će negativnih reakcija izazvati svojom izjavom kojom je najavio izgradnju spomen-obilježja za poginule hrvatske branitelje u Sarajevu. Anićeva inicijativa kritički je primljena u medijima, ali i kod njegovih političkih partnera u Alijansi za promjene.
Ministra Anića optužili su za pokušaj nacionalne podjele poginulih branitelja Sarajeva. U tom smislu su se oglasili gradonačelnik Sarajeva Muhidin Hamamdžić i dogradonačelnik Savo Vlaški (dogradonačelnik iz reda hrvatskog naroda Ivica Osim nije se očitovao, jer je njegov Sturm igrao važnu utakmicu), a posebno je oštar bio kantonalni ministar za boračka pitanja Sead Gajević. Oglasila se i jedna šehidska udruga...
Idejno rješenje postoji: Kritičari tvrde kako se branitelji Sarajeva nisu dijelili u ratu i životu, pa je stoga apsurdno dijeliti ih u miru i nakon smrti. Anićevoj inicijativi usprotivili su se čak i neki rođaci poginulih hrvatskih branitelja u Sarajevu.
Kritikama i nerazumijevanju njegove ideje Anić se suprotstavio pismenom izjavom u kojoj je pokušao objasniti što je zapravo bit inicijative za gradnju spomen-obilježja. Ne prihvaća, kaže, optužbe kako je htio nacionalno dijeliti sarajevske branitelje, ali napominje kako ostaje pri inicijativi za izgradnju spomen-obilježja, jer su to poginuli pripadnici HVO-a zaslužili:
"Vjerujem kako je većini građana i dužnosnika Sarajeva, koji su ovih dana putem medija izrazili nezadovoljstvo mojom idejom, potpuno jasno i poznato kako gotovo sve brigade koje su branile Sarajevo imaju svoja spomen-obilježja i ona su izgrađena znatno ranije nego što sam ja postao ministar obrane Federacije BiH. Primjer su spomen-obiljžeja na Kovačima, Igmanu i druga, pojašnjava Anić.
Osobno bi, kaže, bio sretniji da je izgrađeno zajedničko spomen-obilježje za sve sarajevske branitelje, ali kako to nije slučaj, ne vidi ništa sporno u izgradnji spomen-obilježja i poginulim pripadnicima HVO-a.
"U Sarajevu nije bilo sukoba između Armije BiH i HVO-a i logično bi bilo da su na jednom takvom spomen-obilježju bila ispisana i imena pripadnika brigade "Kralj Tvrtko", koji su dali svoje živote za obranu Sarajeva. Nepostojanje spomen-obilježja za pripadnike HVO-a Sarajeva marginalizira i obezvrjeđuje veliki doprinos Hrvata u obrani glavnog grada BiH", zaključio je ministar Anić.
Inače, ideja o izgradnji spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima, odnosno pripadnicima HVO-a u obrani grada Sarajeva nije novijeg datuma. O tome se već dvije godine vode rasprave, ali bez konkretnih rezultata. Prema nekim informacijama u ovaj projekt uključeni su eminentni i svjetski priznati umjetnici iz Hrvatske. Postoje dva idejna rješenja spomen obilježja i uskoro bi zajednička komisija mogla dati zeleno svjetlo za jedno od njih. Naime prema nekim saznanjima predviđeno je da se spomenik gradi na katoličkom groblju Sv. Josip i to u blizini posljednjeg počivališta pjesnika, Silvija Strahimira Kranjčevića. On bi trebao simbolizirati povijest Hrvata Sarajeva pretočenu u ratna stradanja pred vratima trećeg tisućljeća.
Borba za obranu Sarajeva: Naravno, nisu svi Hrvati koji su branili Sarajevo bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane, no veliki broj njih jeste. Koliki je doprinos HVO brigade "Kralj Tvrtko" u obrani Sarajeva govori podatak da je ona imala 2.800 ljudi, a 106 boraca dalo je i život u toj borbi. Zanimljivo je da je ova brigada bila uistinu multietnična, pa bi stoga i izgradnja spomen-obilježja predstavljala svjedodžbu zajedničke obrane Sarajeva.
Sarajevski HVO borio se od svog osnutka u svibnju 1992. godine, protiv srpskog agresora. Zamjetni su bili uspjesi postrojbi HVO, primjerice u Pofalićkoj bitci, jednoj od odlučujućih u obrani grada Sarajeva. Pri tome se uvijek naglašavalo da su Hrvati, organizirani u brigadu "Kralj Tvrtko", branili grad koji su osjećali svojim. No, i tada je bilo podmetanja brigadi i njezinim pripadnicima.
Prve sukobe Armije BiH i HVO-a, sarajevski HVO je relativno mirno prebrodio. Sve dotad nije u Sarajevu bilo odlaska Hrvata u značajnijem broju. Hrvati su se barem psihološki osjećali zaštićenim, premda su sa zebnjom slušali vijesti o sukobima Muslimana i Hrvata. Ipak, 6. studenoga 1993., specijalne jedinice MUP-a i Armije BiH upale su u baze HVO-a, među ostalim i u odmorišta na crtama bojišnice, prisilivši bojnovnike na tzv. pretpočinjavanje. Izravni povod za to bilo je odbijanje vodstva HVO-a da uputi nekoliko desetina boraca u jednu od samoubilačkih akcija Armije BiH oko Sarajeva, koje su planirali nestručni, nesposobni i nacionalnistički orijentirani ratni zapovjednici. Tijekom akcije bilo je i vrlo ružnih događaja, iskazivanja nacionalne i vjerske netolerancije i sl.
Nakon ovih događanja oko sarajevskog HVO-a, mnogo je mladih Hrvata napustilo Sarajevo. Za hrvatsku mladost Hrvatska, Švedska Nizozemska i daleka Austaralija tada postaju konačna destinacija. Broj Hrvata u glavnom gradu BiH smanjivao se i smanjuje se do danas. No, čini se da neki još nisu zadovoljni, pa ni mrtvima ne daju mira. Smeta im i spomen obilježje poginulim braniteljima.